Fusion Stage Official Blog

We talked to the members of Eva Braun, Goran Vasovic Vaske and Petar Dolinka Pjer about their new album, pop music and their Exit Festival performance. Interviewers: Bojana and Biljana Kovacevic 1. You released the new album on June 1, and you play songs from it regularly at your gigs. What are the audience reactions so far? Vaske: Excellent, far beyond our expectations. “Istra” became popular at the concerts before we released the single and the video, whereas two singles before that,  “U Izgnanstvu”  and “Okreni Moj Broj” were already well-known to people who come to hear us. This tells us that the audience still reacts very well on Eva Braun, we might even say, better than ever. What also makes us happy is the fact that we have succeeded in keeping the same audience we got with our first album, and also gain new with each of the next ones. It was really great to see our peers next to new kinds at our concerts in Belgrade and Novi Sad.   2. It's been ten years since your last album, the surrounding changed and you changed... What made you pick up your guitars again? Pjer : The guitars were always in our hands, we didn't stop making music even during the break. I think that what made us gather again is the knowledge that Eva Broun is more than its members individually. Vaske : What made us? Money and midlife crisis. But seriously, we have always fet that Eva Braun didn't say all it had to say. This is the feeling we had since the first differences in opinios and attitudes, but this is something we seriously faced a couple of years ago. This is how we got back together, same crew as in the beginning. 3. Your music entails a certain dose of adolescence, defies growing up. Was it hard to identify with this feeling, so many years after? Has the inspiration changed? Pjer : Emotions have always been raison d’etre Eve Braun, we stayed however far we could from proclaiming grand phrases, we still believe that a three-minute song as an ideal emotion medium:preach what you live. Our experience makes it easy for us to express the same emotions more simply through music, we obviously have no problems there. This is the good side of growing up. Vaske : Someone once wrote that Eva Braun inaugurated its escapism as a legitimate artistic, but also political stand on everything that has been happening in the last decade and what is still happening to us. I'm not sure how much this is true, but I like the definition. 4. The motif of travelling is pretty strong in this album, are you getting ready for a more serious tour? Vaske : I would like to finally play in Istra. Pjer : We are getting ready to play wherever we can, which is one more discovery in the life of Eva Braun – we like live gigs now much more than we used to. We aill probably do some concerts outside Serbia as well. 5. The song “Kamene Ruze” obviously is a pay of respect for Stone Roses; are there some more hidden pop references in this new album? Pjer : References, as you call them, are in our country most often clues for reading songs they are used in, links to the atmosphere and the motifs, signs of times, in other words, not bare name dropping, but there with meaning and purpose. Vaske : Eclecticism sometimes is the only way to originality and in this whole pop culture preservation, we always try to make our own mark, and make quotes and references have more to them than just eing there. Now, it’s upon the audience to estimate how successfully we do it. 6. Do you think that the period from June 1 to the beginning of the festival is long enough for your fans to learn new songs by heart? There are twenty of them… Vaske : We will play the hits from “Playback” at our Exit gig, as well as our favourites from earlier releases. We want to give people the opportunity to get to know some of the new material, but also to hear older, famous songs. 7.  What are your expectations from your Exit gig? Vaske : We expect a successful promotion of our new album, and to have a good time 8. You joined forces with Veliki Prezir in this new album. Is there a possibility to perform this song together at the festival, considering that they are performing at Fusion as well? Vaske : Yes, Kole and I sang “Primenjena Ljubav” together, and we are also planning to make a video for it. We still haven’t talked about performing together at Exit, I personally don’t think it will happen, but we’ll see. If it does happen, it should be a surprise. 9. Do you prefer playiin in smaller venues like clubs, or bigger like festivals, where there is always more people? Pjer : We like to play – always and everywhere. In clubs, the atmosphere is closer to r'n'r concarts archetype, whereas festivals are public joys. It all feels good, as long as we manage to play 'with no residue', to give our best. Vaske : We noticed that our music functions equally well in both venues, each has its own charm, which is enough for us to play equally enthusiasticly. 10. Are you familiar with the new music scene, and have influences on your music changed? If you could chose, which band would ou book for Main Stage, what do you think is a must? Pjer : It seems to me that we had let the current scsne define our sound ever since the beginning. Now, almost twenty  years and five albums later, we take a much more relaxed approach to our songs, dressing them up in what suits them the most, regardless of influences and careless to hide them, if there are any. I don't know about Main Stage, but I would like to hear Lloyda Cole or Wilco, why not. Vaske : I'll be modest, I'd like to see Paul McCartney Fountains Of Wayne and currently the best Serbian band – Red Union. 11. Audience reacts emotionally at your concerts, probably because most of us, in our ways, identifies ith your lyrics and the motifs in them.  Does writing help clear out your head? Vaske : I try to clear my head my own way, which is not writing songs. Lyrics are most often just notes reflecting phases I'm in in the proces, or simply imagination. Pjer : It's a tough question. Writing is fun, exciting, names things, as Danilo Kis would say, but has a therapeutic effect as well. Still, it doesn't quite solve the puzzles, which is good, otherwise we would have no reason to write a new song. Sometimes, our fans admit to us that our songs helped them 'keep their head above the water', and this gives us huge satisfaction. 12. A pop song has a certain shape, alway current. How hard is it to be creative within these shapes and how do you explain the fact than in last ten years, not one new band emergd playing the same type of music? Pjer : I'll take a risk and say we 'feel' a pop song as our own shape. If this is so, that staying creative is not hard at all. After all, this is why we did not play post rock or free jazz. Vaske : Even though we are getting ready to make a blues album.

13. What is it in the air in Vojvodina that makes people turn to pop? Pjer : I am not sure there is a specific 'Vojvodinian approach', but I think that the lack of expoure to metropolitan trends and inevitable gurus did us well. So many bands fell through for this reason. Vaske  : Exactly. I'd say that the parh we chose seems harder cos we never accepted being put into certain groups or being a part of 'a crew', and I think that this attitude, more precisely contempt for passing trends made us survive to the date.
 
14. How much does Dolinka love his guitar? To the moon? Pjer : I am speechless
Vaske : Dolinka likes nobody and nothing. To the moon.
___________________________________________________________________________ Pričali smo sa članovima benda Eve Braun, Goranom Vasovićem Vasketom i Petrom Dolinkom Pjerom o novom albumu, pop muzici i nastupu na Exit festivalu.
 
Razgovor vodile: Bojana i Biljana Kovačević 1. Novi album izdali ste 1. juna, na koncertima već uveliko svirate i pesme sa njega. Kakve su reakcije publike na nove stvari do sada? Vaske : Izvrsne, štaviše, daleko iznad naših očekivanja. “Istra” je postala popularna na koncertima još pre nego što smo je objavili kao singl i spot, dok su prethodna dva singla “U Izgnanstvu” i “Okreni Moj Broj” već dobro poznate ljudima koji dolaze na naše svirke. To nam govori da publika još uvek dobro reaguje na Evu Braun, moglo bi se čak reći, bolje nego ikada. Raduje i to što smo u velikoj meri uspeli da zadržimo publiku koja nas je slušala još kada smo objavili prvi album, a istovremeno i da svakom novom pločom širimo krug slušalaca. Zaista je bio sjajan osećaj videti na poslednjim koncertima u BG i NS kako jedni pored drugih stoje naši vrsnjaci i klinci koji su tek prevalili dvadesetu. 2. Prošlo je deset godina od izlaska prošlog albuma, okruženje se menjalo i vi ste se menjali... šta vas je nagnalo da ponovo uzmete gitare u ruke? Pjer : Gitare su uvek bile u rukama, nismo prestajali da pravimo muziku ni tokom pauze u radu benda. Motiv za ponovno okupljanje je, čini mi se, svest da je Eva Braun rezultat veći od prostog zbira njenih članova. Vaske : Motiv? Novac i kriza srednjih godina. Šalu na stranu, nikada nije nestao osećaj da Eva Braun nije sve rekla. Taj osećaj smo svi mi imali još od vremena prvih razmimoilaženja i nesuglasica, ali smo se tek pre nekoliko godina ozbiljnije i zrelije suočili s njim. Otud smo se i vratili u ovoj, takoreći prvobitnoj postavi. 3. Muzika koju pravite podrazumeva određenu dozu adolescencije, nepristajanja na odrastanje. Da li vam je bilo teško da se poistovetite sa tim osećajem, toliko godina kasnije. Da li se inspiracija za pesme promenila? Pjer : Emocije su uvek bile raison d’etre Eve Braun, kad god je bilo moguće klonili smo se izvikivanja velikih fraza, i danas verujem da je trominutna pop pesma idelan medij za osećanja, prosto verujem u sentencu: preach what you live. Iskustvo nam olakšava da te iste emocije u muzici budu jednostavnije izražene, sa tim očigledno nije bilo problema. To je dobra strana odrastanja. Vaske :  Neko je jednom napisao da je Eva Braun svoj eskapizam inaugurisala u legitiman umetnički, ali i politički stav u odnosu na sve ono što nam se dešavalo tokom prethodne dve decenije i što nam se, na kraju krajeva, još uvek dešava.
Nisam siguran koliko je to tačno, ali mi se definicija dopada. 4.  Jak je motiv putovanja na novom albumu, da li se spremate za neku ozbiljniju turneju? Vaske : Voleo bih da konačno sviramo u Istri. Pjer : Spremamo se da sviramo gde god to bude moguće, to je je još jedno otkriće u novom životu Eve Braun – živi nastupi nam mnogo više prijaju nego na početku karijere. Verovatno ćemo, pored koncerata u Srbiji, raditi i koncerte u zemljama tzv. regiona.

5. Pesma Kamene ruže je očigledno skidanje kape Stone Roses; ima li dodatnih, prikrivenijih, pop referenci na novom albumu? Pjer : Reference, kako ih ti zoveš, su u našoj muzici najčešće ključevi za čitanje pesama u kojima su korišćene, linkovi za atmosferu ili motive , znakovi vremena, drugim rečima, nisu puki name dropping već imaju svoje mesto i razlog. Vaske : Eklekticizam ponekad jeste put do originalnosti i mi se u tom baštinjenju pop kulture uvek trudimo da damo sopstveni pečat i da reference ili citat ne budu sami sebi smisao. E sad, na drugima je da procene koliko je to uspešno ili nije. 6.  Mislite li da je period od 1. juna do početka festivala dovoljan da fanovi nauče pesme na pamet? Ipak ih ima dvadeset… Vaske : Na festivalu ćemo svirati udarne pesme sa novog albuma “Playback” , kao i favorite sa ranijih ploča. Želimo da pružimo ljudima mogućnost da se delimično upoznaju i sa novim materijalom, ali i da čuju stare, dobro poznate numere. 7.  Šta očekujete od svirke na Exitu? Vaske : Uspešnu promociju novog albuma i dobar provod. 8. Na novom albumu sarađujete sa Velikim prezirom. Da li postoji mogućnost da na Exitu izvedete tu pesmu zajedno, uzevši u obzir da i oni nastupaju na Fusion-u? Vaske : Da, Kole i ja smo na našem novom albumu otpevali zajedno pesmu “Primenjena Ljubav” za koju čak planiramo da uradimo i spot. O ideji da se pojavi zajedno sa nama na Exitu još nismo pričali, lično ne verujem, ali nije isključeno. Ako se i desi, neka to bude iznenađenje. 9. Preferirate li da svirate u manjim klubovima ili su vam festivalske svirke, na kojima vas neminovno čuje veći broj ljudi, draže? Pjer : Volimo da sviramo – uvek i svuda. U klubovima je atmosfera bliža  arhetipu  r’n’r koncerta, dok su festivali velika veselja. Sve nam to prija, dok uspevamo da sviramo „bez ostatka“,  da dajemo sve od sebe. Vaske : Primetili smo da naša muzika podjednako dobro funkcioniše u oba ambijenta, u svakom na svoj način, a to je dovoljno da i mi imamo podjednak entuzijazam pri sviranju. 10. Jeste li upoznati sa novijom muzičkom scenom i jesu li se uticaji na vaš zvuk menjali? Da možete da birate, koji bend biste doveli na Main stage Exita, šta je to što smatrate da svako treba da čuje? Pjer : Čini mi se da još od prvog albuma nismo dopuštali da aktuelna scena definiše naš zvuk. Sada, skoro dvadeset godina i pet albuma kasnije,  svojim pesmama pristupamo mnogo opuštenije iza njih nalazimo ruho koje im najbolje odgovara , ne vodeći računa o uticajima i bez pretenzija da ih skrivamo, ukoliko postoje. Ne znam za main stage, ali voleo bih da se recimo Lloyda Cole ili Wilco pojave na Exitu, zašto da ne. Vaske : Biću skroman,  na Exitu bih voleo da čujem i vidim Paul McCartney-a, Fountains Of Wayne i trenutno najbolji bend u Srbiji – Red Union.

11. Publika dosta emotivno reaguje na vašim koncertima, verovatno usled toga što se većina nas, na svoj način,indetifikuje sa motivima u vašim tekstovima. Pomaže li vama pisanje da razrešite svoje  nedoumice? Vaske : Trudim se da svoje nedoumice rešavam na drugačiji način, a ne pisanjem pesama. Tekstovi su najčešće samo zapisi faza kroz koje prolazim u tom procesu ili najčešće jednostavno plod mašte. Pjer : Teško pitanje. Pisanje je zabavno, uzbudljivo,imenuje  stvari, što bi rekao Danilo Kiš, a ima i svoje terapijske aspekte. Ipak, ne razrešava do kraja te nedoumice, kako ih ti zoveš, što je dobro, inače ne bi bilo razloga za novu pesmu. Dešava se da nam fanovi priznaju kako su im ponekad naše pesme „držale glavu iznad vode“ i to je velika satisfakcija. 12. Pop pesma ima određenu formu, uvek aktuelnu. Koliko je teško biti svež i kreativan u okviru te forme i kako objašnjavate činjenicu da se u Srbiji, u poslednjih deset godina, nije probio gotovo nijedan bend koji se bavi sličnom vrstom zvuka.   Pjer : Rizikovaću i poslužiću se opštim mestom da mi „osećamo“ pop pesmu kao svoju formu. Ako je tako, onda nije teško ostati kreativan. Uostalom, zato i nismo svirali post rock ili free jazz. Vaske : Mada se spremamo da snimimo blues album. 13. Šta je to u vojvođanskom vazduhu što ljude „tera“ da se upuste u pop vode? Pjer : Nisam siguran da postoji specifičan vojvođanski pristup, no mislim da nam je manjak svakodnevne  izloženosti metropolitenskim trendovima i neizbežnim guruima koristio. Toliko bendova je propalo zbog toga. Vaske  :  Upravo tako. Rekao bih da je put koji smo odabrali naizgled teži jer nikada nismo prihvatili da nas svrstavaju u određene grupe ili da budemo deo neke "ekipe" i čini mi se da je taj odnos, tačnije prezir prema prolazinim trendovima i učinio da smo opstali sve do sada. 14. Koliko Dolinka voli svoju gitaru? Je li do neba? Pjer : Ostao sam bez reči.
Vaske : Dolinka ništa i nikoga ne voli. Do neba.

Beirut have travelled the worlds, so we don't need to. They gathered everything wonderful they knew about these sub worlds, packed it, wrapped it and decided to share with us, with a couple of forgotten instruments and Zach Cordon's cracked, melancholic voice. Today, June 6, their new single "East Harlem" is to be officially released, but it's of course all over Youtube. If you haven't been to Harlem and understand Beirut, it's all gonna be perfectly clear. They write the best travel books by grasping authentic life moments of the places they went to, helping us be more than stupid tourists (with their books that comment on the obvious). By the very nature f their things, Beirut reflect Fusion Stage's philosophy, and on July 7 the biggest street performers in the world will take you to Harlem, and to Nantes, and to...
"She is waiting for the night to fall, let it fall, I'll never make it in time." If this doesn't capture the moment in which one woman is waiting somewhere in America, only her but every other as well, in all moments in time, then nothing does. Beirut su proputovali ceo svet, i zato mi ne moramo. Oni su skupili sve lepo što su saznali o raznim pod svetovima, zapakovali, i rešili da nam prenesu, uz pomoć par zaboravljenih instrumenata i napuklog setnog glasa Zeka Kondona. Danas, 6. juna izlazi njihov novi singl "East Harlem" zvanično, a na jutjubu je već, naravno. Ako niste bili u Harlemu i razumete Beirut, sve će vam biti jasno. Najlepše putopise pišu hvatajući autentične trenutke života mesta na kojima su bili, tako nas automatski izdvajajući od glupih turista (i njihovih knjiga punih očitih objašnjenja). Svojom prirodom stvari odražavajući filozofiju Fusion bine, 08. jula nose nas uživo i u Harlem i u Nant najveći ulični svirači na svetu. "She is waiting for the night to fall, let it fall, I'll never make it in time." Ako ovo ne prenosi tačan trenutak u kome jedna žena čeka tamo negde u Americi, samo ona ali i sve na svetu, u svim trenucima u vremenu, onda ne prenosi ništa.

Fusion Stage is playing host to Go Back To The Zoo. This is one of those bands you come across when you want to hear the new likes of Franz Ferdinand or Strokes on Last FM. The music trend that fully flourished in our country some six years ago, which we all thought would be in the limelight forever. Don't get me wrong, I think it still is, but the bands that made it popular are not on MTV quite as often. All those Rihannas, Shakiras and the like just take way too much space. This is why Go Back to The Zoo make videos, upload them on Youtube, and reach the audience. Speaking of that, here's the brand new one, for their single "Smoking on the Balcony".

And this is why i go to Fusion, which makes fans of these band happy, like it did last year with Jamaica, zZz two years ago, and The Rakes some years ago, and dance to this cool guitar pop. Their music will appeal to those who haven't heard of them, and thrill those who love them, and are convinced nobody else knows about them. That's how Fusion Stage rolls :).     Na Fusion sceni nastupiće Go Back To The Zoo. Ovo je jedan od onih bendova na koje naiđete na last Fm-u kada ukucate Franz Ferdinand, Strokes ili nešto slično. Trend koji se pravo zahuktao pre šest godina, i svi smo mislili da će trajati zauvek, toliko je poletan yvuk. Mislim, i sad traje, ali bendovi koji su zahvaljujući njemu postali najpopularniji MTV ne prikazuje tako često. Mnogo spotova štancuju Rihanne, Shakire i mlade nade pa se nema vremena. Zato go Back To The Zoo snimaju singlove, spotove, kače ih na Youtube i sami sebi krče put. Poslušajte novi singl "Smoking on The Balcony". E Zato vi dođete na Fusion, koji obraduje ljubitelje bendova kao što je mlađani Go Back To The Zoo, kao što su prošle godine bili Jamaica, zZz one tamo neke The Rakes... i izđuskate se uz ovaj simpatični gitarki pop. NJihova muzika će se svideti onima koji ne znaju za njih, a oduševiće se oni koji znaju a misle da niko drugi ne zna. Tako to Fusion voli da radi :).

You know Hadouken? They are playing at Fusion Stage this year. They played once before at Elektrana 2009 as DJ set, and they are preparing a new album. Well, they are a bit furious. So, at the end of March, they made their “low culture manifesto”, and posted it on their Youtube channel. Were we pretencious, we would call this song and video a criticism of superficial, postmodern society, contemporary technology and information served by the media. But this is not our style. Anyway: put your palms in the air, air, air! Hyper like a party with the Jedward twins, The Midnight Beast and the cast of Skins! It'e endlessly fun!! Bojana Kovačević, PR Manager --------------------------------------------------------------------------- Znate Hadouken? Sviraju na Fusion bini ove godine. Nastupali su kao DJ set na Elektrani 2009. Spremaju novi album za ovu godinu. E pa malo su besni. I napravili su krajem marta svoj “low culture manifesto” i okačili na svoj Youtube kanal. Kad bismo bili pretenciozni , nazvali bismo ovu pesmu i spot kritikom površnog, postmodernog društva, savremene tehnologije  i  informacija koje nam serviraju savremeni mediji.
Ali to baš i nije u našem stilu.
 
Nego: put your palms in the air, air, air! Hyper like a party with the Jedward twins, The Midnight Beast and the cast of Skins!
Beskrajno je zabavno! Bojana Kovačević, PR Manager

Našli smo se sa ovim slatkim dečacima koji ove godine nastupaju na festivalu da otkrijemo koja je njihova top 5 lista saveta za najbolje festivalsko iskustvo: 1. Kesu za toalet papir. Ako se to pokvasi, prilično ste naj...li. 2. Pop-up šator. Nema potrebe da se zezate sa klinovima i motkama. Pop-up i rešena stvar! 3. Krenite ka šankovima rano da biste izbegli gužvu. Pojavite se pola sata pre otvaranja, popijte deset piva i bežite na svirke sa svojim zalihama. 4. Stolice na rasklapanje, uvek dobre kad hoćete da iskulirate po povratku u kamp. 5. Ne radite se braon esidom. A mi vam savetujemo sa pogledate Does It Offend You Yeah? 10. jula na Fusion bini.   Karen Young
Dance Arena
Program Manager

Rolling Stone za njihov zvuk kaže da liči na David Bowie-jevu Berlinsku Trilogiju u kombinaciji sa Kraftwerkom i Faustom. Jedinstven opis za fuziju semplova, elektronike i akustičnih instrumenata. Recimo da se radi o vešto ukopljenom alternativnom dance/synth popu, psychadelic i electro zvuku. Bend Midnight Juggernauts su 2004. godine osnovali Vincenzi Vendetta (vokal, klavijature) i Andrew Szekeres (bas, vokal) koji su se upoznali jos tokom školovanja, a nakon dve godine im se pridružuje i Daniel Stricker (bubnjevi).
Prvi album “Dystopia” (2007) oficijelno je izdat samo u Australiji. Ipak, pesma Shadows dospela je na radio stanice u Velikoj Britaniji i Americi zahvaljujuči nezavisnim izdavačima, raznim remiksima i kompilacijama.
Usledile su turneje i nastupi na mnogim festivalima, sa zvučnim imenima poput Justice, !!!, Holy Fuck, Crystal Castles, Klaxons, Cut Copy, Wolfmother, Death From Above 1979, Electric Six... Drugi po redu studijski album The Crystal Axis u prodaji je od 28. maja.
Pomocija novog albuma nas očekuje na Fusion bini, trećeg festivalskog dana. A evo i njihovih festivalskih saveta:
 
1. Držite se mape. Na taj način, ako tražite Fusion Stage, nećete završiti u Rumuniji dve nedelje kasnije.
2. Pijte vodu. Neka bude bistra, nikako braon.  
3. Naučite korake iz koreografije za pesme Missy Elliott par dana unapred. Trebaće vam par dana da savršeno uvežbate ovu dens rutinu.
4. Uživajte i budite dobri prema svojim safestivalcima. (što će reći, ne budite d...džije)
5. Ne jedite hranu sa zemlje. Možda je tamo od Exita 2009.  Ivana Mirkov
Fusion Stage

Razgovarao: Predrag Đuran Konačno (!): na Fjužn bini ovogodišnjeg Exita sviraće The Bambi Molesters, kultni surf-rok bend iz hrvatskog grada Siska. Jedan od najboljih surf bendova današnjice, dakle, ne dolazi iz Kalifornije, već iz mesta koje je pedesetak kilometara jugoistočno od Zagreba. Grupa postoji deceniju i po, u istom sastavu – Dalibor Pavičić (gitara), Dinko Tomljanović (gitara), Lada Furlan-Zaborac (bas) i Hrvoje Zaborac (bubnjevi) i iza sebe ima sedam albuma. Po mišljenju mnogih, posebno je zanimljiv bio Nights Of Forgotten Films, album koji su pod imenom The Strange pre šest godina snimili s Krisom Ekmanom iz velike američke grupe The Walkabouts. Početkom ove godine, Molestersi su objavili As The Dark Wave Swells, kolekciju pesama koju muzički kritičari ne prestaju da hvale. Bend je sada napravio dvogodišnju koncertnu pauzu... Dalibor Pavičić: Dvogodišnju pauzu je lako objasniti. Ja sam dobio sina, Lada i Hrvoje također. Bilo je logično da za neko vrijeme prestanemo sa svirkama kako bismo mogli kvalitetno odraditi roditeljske obaveze. I da nije bilo ovog roditeljskog dijela, mislim da je pauza bila potrebna. I nama i publici. “Naoružani” trubama, orguljama i gudačima, na novom albumu hrabro ste zakoračili izvan granica surf-roka. Dokle ubuduće planirate da idete? Da li možda u pravcu toga da će Dalibor biti bendov vokalni solista? Dalibor: Teško da će se te dogoditi. Ako zatrebamo vokal, vjerojatno ćemo „posuditi“ nekog boljeg. Lada Furlan-Zaborac: Nismo bend koji funkcionira prema unaprijed određenim planovima. Pretpostavljam da ćemo dalje ići onamo kamo nas ovaj val odnese, ako mogu upotrijebiti takav vizualni klišej.   Novi album bez problema osvaja srca publike koja voli muziku koju potpisuje Calexico. U nekim numerama stižete do nivoa melodrame grupe Tindersticks, dok u završnici pesme The Kiss-Off” imate štimung saundtrekova koji prate Bondove avanture. Da li se slažete s Krisom Ekmanom, producentom albuma, koji kaže da su današnji Molestersi surf-rok “prerasli”? Dalibor: Mislim da smo „prerasli“ one surf stereotipe u glazbenom smislu, kao i havajske košulje i jeftinu retro ikonografiju. To nikad i nije bio dio naše glazbe. Ovo što mi radimo i što smo radili – sve je to sasvim naše, a opet, prepuno raznih utjecaja sa strane. Kakav je Kris Ekman kao producent, a kakav kao deo sviračko-pevačkog kolektiva The Strange? Dalibor: Kris je vrhunski profesionalac i izuzetno ugodna osoba. Jako cijenimo njegovo kreativno mišljenje i glazbeni ukus, i upravo smo zbog toga i željeli da producira naš novi album. Nema neke velike razlike između Krisa kao producenta i člana benda The Strange po pitanju opuštenosti suradnje, ali kao producent je, naravno, u pravom trenutku rješavao neke naše nedoumice. Vrlo je važno na tom mjestu imati nekoga u čije se odluke možeš pouzdati. Da li se slažete s konstatacijom da je The Strange projekat s kojim ste mnogo više mogli da postignete? Dalibor: Najgore je to što o njemu sad pričamo kao o “projektu”, mada on to zapravo nije bio. Mi smo dosta ozbiljno krenuli u sve to, ali negdje, putem, ispostavilo se da je teško održavati dva benda. Što se tiče samog albuma Nights Of Forgotten Films, mogu reći da sam s njim iznimno zadovoljan. Ja nekako mislim da će taj album netko ponovo otkriti u bližoj budućnosti. Lada: Snimajući album, radili smo s Filom Braunom, “iskusnim liscem” koji je radio i s grupom Led Zeppelin, Bobom Marlijem... Inače, jednim od ljudi koje možete samo poželjeti upoznati. Mislim da nam je ta cijela priča oko albuma Nights Of Forgotten Films otvorila mogućnosti nekakvog drugačijeg razmišljanja o onome što radimo.   Jeste li tokom karijere imali osećaj da ste “osuđeni” na surf-rok, dursku garažu, šezdesete...? Da li ste osećali teret takve vrste? Dalibor: U nekim situacijama, da. Bukirali su nas uglavnom surf, garažni i rokabili klubovi, ali mi nismo bili dovoljno retro. Ili jesmo, ali se nismo tako doživljavali. Zapravo, meni je nakon jedne svirke u Španjolskoj, ta neka retro priča strašno krenula ići na živce. Lada: Ljudi koji prate spomenutu scenu kažu da se mi izdvajamo iz ostalih instrumentalnih bendova, da imamo “svoj” zvuk. To u nekom trenu može biti nedostatak, jer je uvijek lakše igrati na sigurno i raditi ono što je ljudima poznato i blisko, ali, evo, mislim da smo uspjeli isfurati svoje i da ljudi doista prepoznaju iskrenost i autorski potpis koji bend od samih početaka doista ima. Da li je u današnjoj Hrvatskoj moguće biti mejnstrim bend s repertoarom koji je sastavljen od instrumentalnih brojeva? Dalibor: Mislim da to nije moguće nigdje na svijetu. Nadam se da ne misliš da smo mi mejnstrim (smeh)... Lada: Doista nikad nismo razmišljali o tome da nam je cilj postati mejnstrim bend. Radimo to što radimo onako kako hoćemo i, na sreću, ne moramo praviti ustupke u svemu tome. Imamo svoju bazu publike, koju smo tijekom 15 godina, koliko bend postoji, okupili, i to je to. Svaka svirka uživo nam je važna i kao bend smo odrasli “na cesti”. Mislim da se prijeđena kilometraža i čuje i osjeti.
Bili ste gostujući bend na koncertima grupe R.E.M. i sarađivali s drugim velikim muzičarima. Kakav je osećaj biti “omiljeni bend” Laksa Interiora, nekada frontmena grupe The Cramps? Dalibor: Mogu samo reći da je Laks Interior razumio nas isto kao što smo i mi razumjeli njega. Veliki umjetnik i čovjek. Da li je tačno da u Brazilu postoji kaver bend koji izvodi vaše pesme i da li zaista špicu jedne brazilske sapunice krasi vaša numera? Dalibor: Postoje klinci u Brazilu koji su skinuli nekoliko naših pjesama i uredno ih sviraju. To sam vidio na Jutjubu. Onda sam im se javio i, eto, sad smo u kontaktu. Ne bih ih zvao kaver bandem, jer sviraju oni i svoje stvari, ali, evo, imaju i dosta naših. Postoji još bendova koji nas obrađuju. Zadnji koji znam je na Havajima. Uredno sviraju naše stvari na hotelskim gažama (smeh)... A sapunica se zove Bang Bang, i vrlo je gledana! Zapravo, dvije stvari su nam u toj sapunici – Malaguena i Last Ride. Pravite “muziku za filmove koji nikad nisu snimljeni”. Zašto nikad niste neko svoje izdanje dostavili Tarantinu, “krivcu” za poslednje veliko globalno interesovanje za surf-rok? Dalibor: To je sve puno kompliciranije... Ovako izvana izgleda jednostavno, ali radi se ipak o filmskoj industriji. Naglasak je na riječi “industrija” (smeh)... Vaše albume moguće je naći čak i na vinilima. Ipak, većina ih traži najčešće na besplatnim internet daunlodima. Da li vas ta činjenica zabrinjava? Dalibor: Vjerujem da više zabrinjava našu diskografsku kuću, premda smo sada nekoliko tjedana bili najprodavaniji hrvatski album. Slabo pratim tu ekipu što skida albume, ali, evo, sad sam malo proguglao, i mogu reći da je to... katastrofa. Tješi činjenica da ljudi koji vole i slušaju glazbu – i dalje glazbu ne kradu. Kupuju je najčešće na koncertima, jer su u prilici album nabaviti po povoljnijoj cijeni direktno od banda. Kvaliteta zvuka na vinilu ili CD-u, naravno, ne može se usporediti s nelegalnim mp3 izdanjem. Ove godine konačno nastupate na Exitu. Šta ćete nam svirati?

Lada: Budući da prvi put sviramo u Novom Sadu i na Exitu, set listu ćemo sastaviti tako da publika dobije uvid u ono što smo proteklih godina napravili, ali budući da nam se nove stvari jako sviraju, svirat ćemo i većinu pjesama s novog albuma. Veselimo se dolasku na Exit!

Odakle potiče ime benda? Nismo mogli da odlučimo kako da se nazovemo kada smo bili samo par ljudi koji se zezaju sa pisanjem muzike. Jednostavno smo odabrali prvu stvar koju smo čuli kada smo uključili TV. Da li ljude vređa vaše ime? Neke ljude da, ali to su samo oni zatucani, i nama nije stalo do njih. Da li sebe smatrate andergraund izvođačima? Mislim da u trenutku kada postanete uspešni izgubite pravo da se tako nazivate. Zato mrzim da koristim taj termin. Mislim da nam ‘alternativa’ više odgovara. Da li biste više voleli da postanete zvezde rok ili dens muzike? Rok, naravno. Kakva je vaša generalna predstava savršene žurke? Puno mojih bliskih prijatelja, na strava lokaciji... na primer, u prašumi, začaranom dvorcu ili tako nešto! Izgleda se puno družite sa momcima iz benda The Prodigy. Kakvo iskustvo mislite da ćete steći iz toga? Oni su stvarno super momci i sviraju na najvećim koncertnim prostorima na svetu. Nadamo se da ćemo jednog dana moći da privučemo toliko ljudi na svirkama. Šta ljudi mogu da očekuju od vašeg novog albuma? Treba li posebno upozorenje za njih? Novi album je teži i ozbiljniji. Nadamo se da će ljudi razumeti šta smo mislili. Ima i laganijih momenata na albumu, ali na neki način su ipak mračniji. Da li možemo očekivati neku vrstu DIOYY DJ setova, i šta inače mislite o takvoj vrsti nastupa? Nastojimo da radimo DJ setove jedino kad nam ponude interesantne nastupe, ili mesta gde ranije nismo nastupali kao bend. Kakav je uticaj moderne tehnologije na muzičku scenu? Da li je sada lakše stvarati muziku, i da li je to uopšte dobro? Pa, dala je puno mogućnosti mnogim ljudima da  prave muziku bez potrebe da iznajmljuju skupe studije, što je vrlo oslobađajuće. Jedina nevolja je u tome što se potencijalno obezvređuje rad umetnika. Takođe, tehnologija utiče na smanjenje prodaje albuma što otežava mladim bendovima zaradu, osim ako nisu uspešni u živim nastupima.
Na pitanja odgovarao Dan Coop

Elektro pop sastav iz Švedske, Miike Snow, iako iza sebe broji samo jedan album izdat krajem prošle godine, važe za jedan od danas najinteresantnijih bendova tog usmerenja. Pontus Winnberg i Christian Karlsson su imena dva od tri člana ovog benda, još uvek mnogo poznatiji kao duo Bloodshy & Avant u čijem su produkcijskom CV-ju i Madonna, Kylie Minogue, Jennifer Lopez, Kelis, Britney Spears... Pomenuti dvojac, zajedno sa Andew Wyatt-om, čine Miike Snow, trojku koja je svojim prvim i, za sada, jedinim albumom albumom već obišla neke od najvećih muzičkih festivala, među kojima su Lollapalooza, Osheaga festival, V festival, Melt!, Latitude, Coachella, Sasquatch. Muzički kritičari ne štede pohvale na njihov račun. U dnevniku The Guardian njihov muzički izraz okarakterisan je kao mešavina zvuka bendova A-Ha i Animal Collective. Ovo je svakako bend koji bi trebalo poslušati uživo, pa evo nam prilike na ovogodišnjem Exitu, prvog festivalskog dana.
Vidimo se na Fusion-u.

Alternativni experimental sastav iz Bruklina, Yeasayer, nastao je 2006. godine. Chris Keating, Ira Wolf Tuton i Anand Wilder, najveći iskorak u karijeri prave posle upečatljivog nastupa na SXSW festivalu s početka 2007. Pravo zagrevanje za prvi album All Hour Cymbals izdat krajem iste godine. Kako važe za jedan od najpopularnijih novih sastava koji u svom muzičkom izrazu kombinuje sve: od electro popa do folka i afričkih ritmova, zauzeće svoje mesto na najvećim svetskim festivalima. Svoj novi album Odd Blood sa mnogo više primesa popa nego na prethodnom izdanju već uveliko promovišu, i nakon slušanja istog pomislićete - odakle sve ovo i šta je sledeće? Kreativnost, energija i inovativnost ovog benda donosi im jedan od udarnih termina ovogodišnjeg izdanja Fusion-a.

Jedna od najtraženijih regionalnih grupa koji do sada nisu nastupali na Exitu je i bend Skroz iz Sarajeva. Pre nekoliko nedelja objavili su spot za naslovnu pesmu Regija kojim najavljuju najnoviji, treći album koji će promovisati na koncertu u Beogradu, 22. aprila u klubu Living Room. Ovaj originalni i simpatični bend premijerno će nastupiti na Exitu, na Fusion bini, u petak, 10.jula 2010.

 
Bend Overdrive iz Zrenjanina, jedan od najboljih domaćih metal bendova dobili su poziv za nastup na ovogodišnjem Szigetu i to na prestižnom Metal stage-u ovog čuvenog mađarskog festivala.
Bend Overdrive svoj najnoviji album Explode objavili su za Exit Music etiketu i do sada su ga posetioci download-ovali preko 2000 puta.
Overdrive su do sada nastupali, između ostalog, sa bendovima Pro Pain, Prodigy (2005) i Korn (Exit 2009).
 
I na kraju: Posle višemesečnih pregovora, američki alternativni trio YESAYER po svemu sudeći nastupiće ove godine na Fusion bini.
Jedan od najpopularnijih novih sastava pojaviće se ove godine na svim najvećim svetskim festivalima, uključujući Reading i Leeds u Velikoj Britaniji, Fujirock u Japanu, Brisbane u Australiji, Sziget u Mađarskoj...
Direktno iz Bruklina, dolazi nam veoma cool sastav koji u svom muzičkom istupu kombinuje sve: od electro popa do folka i afričkih ritmova. Konstantin Polzović
EXIT Program Production

Uvek sam imao jedan veliki problem sa EXIT-om: nikada nisam uspeo da iskusim ono što posetioci svake godine imaju prilike tokom četiri dana na 'Đavi'. Radeći na festivalu još od vremena kada je bio divno suluda devetodnevna ekstravaganca, retko sam imao prilike da poslušam i pogledam one koje su mi bili najzanimljiviji. Ipak, postoji jedan 'slot' (u žargonu profesije znači termin) koji mi je poseban i koji mi nadoknadi svu onu energiju koju sam propustio na KoЯnu, Prongu, Soulflyu; svo ono druženje koje sam propustio vijajući zagubljene i zakasnele izvođače, pomažući Pet Shop Boys ekipi da što pre spakuje svoje j#@*ne kocke i skidajući sa bine bendove koji su u prevelikoj želji sa (p)dokazivanjem pobrkali značenje termina nastup na festivalu i solo svirka. To je onaj poslednji 'slot' na Fusionu, Rock Stageu, Balkan Fusionu (kako li se sve nije zvao); kada uz izalazak sunca (i verovatno gunđanje, onih koji u tom trenutku idu u prvu smenu, u stilu 'mogli bi ovi na Tvrđavi i da završe već jednom') prangijaju Neredi, Celtsi, Atheisti, Koja i ekipa... Čudna je mešavina energije i emocija koja me zapljusne kada uz prvu cugu na festivalu (jaoj sreće kada se još zadesi da je i hladna) pogledam sva sretna lica, iskrivljena od umora, ali željna da magija potraje bar još malo. Ni jedan susret sa Snoopom, JD-jem ili Rottenom ne može da dovede moju zadovoljštinu do tog nivoa do kojeg može složni hor koji uz bend na bini peva Put beznađa, Buku u modi, Wartburg... Ponos, sreća, seta, zadovoljstvo znog mnoštva zadovoljnih udaraju istovremeno dok se smenjuju sveža sećanja na sve što nas je zadesilo i kroz šta smo prošli. Tu su svi oni koji nisu na Dance Areni (i tamo nekome super, ali je ipak ovo savim druga vrsta estetike) ili nedalekom Reageu. Razmenjuju poglede i osmehe odobravanja i olakšanja zato što je (uglavnom) sve prošlo kako treba – reči nisu neophodne pošto je svima sve jasno. Još jedno svitanje u ponedeljak, još jedan trijumf, još jednom misao da sledeći put mora biti još bolje i još luđe. Možda cela ova pričica nema puno veze sa backstageom, osim činjenice da se često muvam po istom. No, ako se stvari postave na pravi način, svi backstagevi ovog sveta bi bili potpuno besmisleni da nema onih koji su ispred stagea. Stoga, hvala na svim lepim svitanjima do sada i vidimo se tamo nekog julskog ponedeljka dok sunce bude izlazilo nad 'đavom'. Zadovoljni. Još jednom. Darko Flego
Program Production