I k’o sto vetar hladni

Raznosi lisce i prah,

Nestaju ljudi, glupi i jadni,

Odnosi ih njihov strah. 

Kad sneg padne na zemlju, suv,

Prekrije zelenu livadu, kras;

Iz sna budi se covek, gluv,

U tisini odjekuje prirode glas. 

U belini sve cuti, spava,

dok crni se mrtvi drum.

Upozorenje pravo ne cuje glava,

A trza se na svaki sum.