Arhitekta je tog jutra bio izrazito mamuran. „Izrazito“ jer je prethodnu noć puno pio? Ne! „Izrazito“, jer je to jutro bilo svjetlije nego prethodna jutra njegovog života u betonskoj šumi. Svjetlost je svojom neobičnom jačinom izbrisala sve boje, onemogućila sjenke i neprelamajući se probila u samu srž forme. Šta je tog jutro njegovo oko moglo da vidi, jeste ono što su njegova ostala čula  odavno predosjećala. Ogoljeni prostor stajao je između njega i udaljenog proplanka, kojem teži već svoj treći život u ovih 27 godina. Čist proplanak digitalnog grada. Arhitekta zaplaka. Suze su potekle i pomogle zracima da ga pročiste. Sunce je čistilo formu, a suze očistiše njega. Svaka kaplja što padaše po njegovom nagom tjelu, borila se sa zaprekama promenjivih veličina, nestalnih oblika i vavirajućih debljina, spirajući nanose prljavštine po njegovoj neiskusnoj žutoj koži. Kaplja je tekla, zaletala se u komunalne probleme, ljubavne brige, religiozna uvjerenja, Ishitrenost i Neiskustvo, udružena sa drugima, činila rijeku bistroga pogleda, rušila ego, slamala bojazan od Smrti, gazila po malim depresivnim nanosima skupljene prljavštine, crnim misaonim mravima, gnječila ih i pržila , pretvarajući kratkovidost u prah. Rijeka slanog očišćenja preplavila je njegovo tjelo i napokon je golotinja skinula svoje odjelo i neumrljani pogled se konačno suprostavi  lažima i prevarama jeftine spoljašnosti. 

       Arhitekta spakova svoje instrumente, par olovki i malo papira, navuče prljave farmerke sa zlatnim kaišem, zakopča jedno dugme bjele košulje , namaza kosu orahovim uljem i izađe. Riješio je da ode na nedirnuti proplanak i da sagleda svoju okolinu novim očima. Muzika se mješala sa povicima ishlapjele gomile, veliki točkovi visiše okačeni o aluminijumske nosače, asfalt je ponosito stajao pokazivajući svoje  osobine u muzeju voštanih figura. Njegova peta je upadala u silikonske fuge, pa mu je korak bio usporen i trom. Mučio se da izbjegne rotirajuće linije i vještačka svjetla , sklanjao  od padajućih piramida, da se ne bi prodao na samom početku gledanja. Protrčavši pored raspjevanih karbonskih kitova, naleti na tehno robote. Jedan ga uhvativši za ruku pokuša poljubiti, ali se arhitekta hitro izmače i u skoku ugasi hrpu metala lako dešifrujući vibrirajući kod Velikih Baštovana. Usled pucanja leda i izbijanja staklene kocke na mjestu stare bolnice, ljudi se skupiše , frekvencija postade jača i jak aplauz mu zamagli na trenutka pogled. Stavivši ruku preko očiju, sputivši glavu prema čizmama, jasnije uvidi jedini put kroz novonastalu masu. Celofanska cijev ventilacionog sistema, isprečila se po diskoteci i natjerala ljude da je zgaze, pa je protok vazduha na tom mjestu bio onemogućen , što je arhitekti pomoglo da levitirajući preleti masu i da se olakšavajući odozgo izazove još jaču buku, koja ga prebaci preko likvidne rijeke tržnog centra. Spustio se i nastavi.

      Hodao je satima...Konekciju nije želio pa je ispisivao svoje želje po ishabanom betonu. Njegove uvjerenja se infiltriraše u samu srž materijala, pa je vređao i udarao po logovanim Baštovanima, koji ga zasuše savlom komentara. Ali ne konektovan i ne logovan, sa jakim oružijem, bio je u prednosti pa su logovani Baštovani brzo gašeni, dok je Arhitekta sve hrabro napredovao .Ali spuštao se mrak, šminkajući trulež. U mraku su jači, to je znao i zato je žurio. Prva lampa se upali. Forme se promijeniše i sjenka preuze oblike. Zašto sunce mora da zađe, pitao se? Betonsko cvjeće narasta i pusti aromu bezobrazno velikog grada. Jedno čulo manje. Muzika i gomila žena. „Dobro parče mesa“ ; pomisli i ode još jedno čulo. Iznenada nešto nalik na javno kupatilo se izmače, skoči i nadasve nepošteno ga napade sa leđa. Mrak ga obuhvati! Taktilni zidova se unesoše u njegovo lice i on pruživši ruku poče da komunicira sa omotačem Forme. Treće i četvrto čulo izgubiše bitku.“O Arhitekto, nestaješ“ ; povika zid, na njegov dodir. „Arhitekto ostaješ“; povika neko iz Društva Nepoželjnih Crtača i svi u isti momenat zapucaše 3Ds fajlovima po prisilnoj interakciji. Puzajući probi se kroz pucnjavu i krenu prema rupi u maglovenju. Hologramska zvjeza izbaci začetnika moderne. Le C. ga milo pogleda i baci mu žvakaću gumu! Arhitekta je naivno odmota i slineći proguta prezrelu jabuku. Šteta...Kraj jednog dobrog pokušaja.

      Zbunjen i planiran, pušio je cigarete bjelog filtera i gledao neki film na  malom trgu. Razmišljao je o svojoj djevojci i njenim sisama. Imao je sutra predaju nekog projekta, a prokleti film se odužio. Brus W. glavna uloga. Tuče se i leti preko zgrada modernim avionima. Morao bi i mejl pregledati! Možda mu je S. odgovorio? Crnac u filmu poče da filozofira i muzika se utiša. Djevojka iza njega mu namignu i povuče crvenu suknjicu niže. Iz kamene česme poteče voda. Otpi malo i zapali još jednu cigaru. Crveni dim zamagli ekran i šarene gaćice.  Naglo skoči i zauze u pobjednički gard. Zaboravili ste na njegovo šeto čulo neiskusni igrači. Šeto čulo metafizičkog svjeta ga natjera da se pokrene i on zbunjeno skrenu lijevo.

     Most, drvo, rijeka, staklena fasada, parking zona, dva auta, tri muškarca i kebapara.

      Prošao je kroz drvena vrata male kebapare i sjeo u ugao između cvjeća. Pogledao je nevoljno oko sebe i izgubio dah. Svjetlost u gužvi betonskog krša. Izvadio je malo papira, jednu olovku i počeo da je crta. Njene oči, osmjeh , nervozni šapat, drhtaj  u glas, tiho kretanje njenih oblina, golotinju njenih ramena, pokret ruke što sječe meso, crtao je pjesmu njenih grudi i vapaj strasti mlade kurdkinje. Njegova boja je zaokruživala bjelo lice i markirala sjenu crnih očiju. Dodirivao je, jedući kebap iz njenih ruku. Ona je čitala. Neko je sve stvorio sa ciljem. Planine i rijeke, ptice i pse, ljude i ratove, moju bol i ranjivo tjelo. Stvorio je igru za sebe.

      Nemoralne igračke tuđeg tvorca. Oko mene se najmanje trudio. Ali ovaj proplanak i mladu kurdkinju, drugi je stvarao. Drugi je nanosio te linije, mješao boje, nanosio nijanse strasnih detalja, vrtio nas nježno po blagoj površini zelenog polja, spajao duginim prelazima, umotavao u plašt nevinosti, istraživao po sceni, po nama i oko nas i na kraju ne grešeći, povukao svoj zadnji potez  i spustio kist. Otišao je, ostavivši nama da je završimo, savršenu sliku moga postojanja.