Svakim danom je sve više ljudi kojima treba pomoć. Porodice čiji neki od članova boluje od neke rijetke i teške bolesti traže pomoć preko televizije, radija, novina i drugih oglašivača. Zemlje koje prežive ratove, poplave i zemljotrese obično apeluju na druge zemlje za pomoć. Sami sebe nesvjesno uništavamo. Ponekad mi se čini da nam je svima dosadio život na ovoj planeti pa hoćemo da je uništimo, čime bi našli sebi razlog da se preselimo na neku drugu planetu.
Često se pitam koliko ljudi ustvari pomaže drugima kada se nađu u nevolji i zašto oni to rade. Da bi opravdali neke svoje greške koje su napravili u životu čineći druima dobro? Zato što imaju dovoljno pa daju onima koji nemaju? Ne znam. Koliko smo mi humani toliki smo ljudi. Ne treba da gledamo na druge oko nas šta rade, već treba da gledamo na sebe i da se zapitamo koliko mi pomažemo drugima. Mnogi od nas ce reci: „Ne pomaže ni meni niko“ ili „Nemam ni ja“, ali istina je da svi mi imamo nešto što bi drugom značilo puno, a nama to ne znači ništa. Prije nekoliko dana srela sam jednu prijateljicu koja mi je ispričala kako je njena mama bila na seminaru gdje se pričalo o Kosovu, kako djeca putuju 30 kilometara od škole do kuce i nazad, kako hljeb mogu kupiti dva puta sedmično... Sve to mi nije zvučalo čudno, zato što svi već znamo da je tamo bio rat, da se ne zavaravamo on i dalje traje. Takođe su pokrenuli akciju da se prikupi jedna vrsta pomoći za ljude koji tamo žive, sjećam se kada se kod nas završio rat da smo i mi dobijali pomoć sa raznih strana. Napravili su pet punktova na kojima bi ljudi trebali dati sanitarnu robu, brašno, ulje, odjeću, obuću koja im ne treba, knjige... Akcija traje već desetak dana i do sada su skupili dvije litre ulja i tri kilograma brašna. Kada mi je to rekla nisam mogla vjerovati. Zar u ovolikom gradu ne postoje humani ljudi? Svi mi poletimo da radimo nešto za nas, a za druge ne radimo ništa. Nekome je potreban bubreg, nekome hljeb, nekome cipele da prepješači 30 kilometara svaki dan, nekome je dovoljna samo riječ da bi se osjećao bolje i da bi mu bilo bolje. Pa zar smo toliko sebični postali da ne vidimo nikog sem nas samih? Koliko bi ljepše bilo svima da se prestanemo svađati, ratovati i osuđivati jedne druge. Ja ne razumjem zašto ljudi ratuju, zašto se ubijaju. Sve su to nečija djeca, roditelji, drugovi i ljubavnici. Oni koji šalju u rat ljude treba više da misle o tome i uvjek mi je bilo čudno da ti ljudi koji nas šalju u rat nikada u njega ne idu sami već puštaju mene, tebe i naše voljene da to radimo za njih. Kako ih nije sramota!!! Ti nisi čovjek ako stvaraš rat. Ne postoji problem koji nema riješenje. Kod nas se u zemlji raspravlja već mjesecima o običnom pitanju reforme policije. Jedni bi ovako, drugi bi onako. Zar nam nije bolji mršav mir nego debela parnica. Mislim da ako se nastave raspravljati i vući svako svoj inat da ćemo opet početi ratovati, kao i prvi put – bez ikakvog razloga.
Raspravljati o nekom problemu je u redu, biti u problemu takođe, kao i napraviti problem. Ali nije u redu ubijati se oko problema, netražiti izlaz iz njega i stvarati isti problem ponovo.